JEDNOJ MAJCI I JEDNOME SINU 💔 Hladno je. 15 je februar. Snijeg je zabijelio hladnu bosansku zemlju. Na mjesnom mezarju u Puračiću, kaburdžije kopaju smrznutu zemlju. Brišu ledeno čelo i šutke kopaju. Dva kabura se naziru, dva kabura koje će biti njihova vječna kuća za njih dvoje. Rijeka ljudi se slila i u tišini klanjaše džennazu, proučiše Fatihu te se raziđoše svako na svoju stranu. Niko ne govori. Šuti se i uzdiše. I kao da svako od ljudi želi što prije da ode u svoj auto. U toplinu svoga doma. Kao da svako žuri da što prije kod svoje kuće vidi i zagrli najdraže svoje. Da im kaže koliko mu znače. Da ih neda nikom. Da ih zaštiti. Da ne gleda ova dva kabura koji kao mač režu dušu. Paraju srca. Osta pust harem sa bijelim nišanima i dva svježa kabura okićana cvijećem. Ostaše samo njih dvoje ovoga ledenog poslijepodneva. Da u tišini haremskog ozračja tišinom kažu svoju muku. Ostaše majka i sin. Zajedno kao što su i živjeli. Njihove se duše uspinju berzahskim cvijetnim perivojima neprestano se pitajući ;"ZAŠTO? A mogli smo sretni biti. Tako je malo trebalo. Samo malo. Da budemo zajedno i sretni. Da nije bilo te februarske noći. Da nije bilo te tuge. Koja je ušla u Kalesiju i srdito iz nje istjerala svoju stariju sestru koja se zove sreća. Otjerala je i uselila se u svako srce žitelja Kalesije kao da nikad otići neće. Tako naglo i goropadno, zatvarajući vrata za sobom kao da ne želi nikada svojoj sestri sreći da se vrati. Danas su naše ruke ledene. Prazni su pogledi naši jer nas opet porazi taj goropad FEMICIDA pred kojim ne možemo, izgleda ništa. A valjda smo trebali, poslije Nizame, Amre i desetine ubijenih žena uraditi nešto. A uradili smo malo, skoro ništa. A taj pobjednik, taj FEMICID nam se smije u lice i odnosi kao rijeka i djecu. Danas smo ispratili Inelu i Tarika. Danas nas njihova dva kabura okićena cvijećem podsjećaju da uradili nismo ništa. Kao društvo. Kao ljudi. Nesvjesni činjenice da to može biti i neko naš. Najbliži i najrođeniji. A vrijeme teče prkoseći našem htijenju da pamtimo. Vrijeme sa sobom nosi zaborav kojeg ne smijemo pustiti u naša srca. Ne smijemo zbog ove dvije duše. Zbog ova dva kabura u hladnoj zemlji bosanskoj. Zbog ove dvije duše koje odlaze u okrilje milosti Njegove, da mirišu berzahsko cvijeće. Koje se načuditi ne mogu da ih umori ruka njihovog najrođenijeg. A naše plačne oči gledaju u oblačno nebo bosansko. Nebo koje pusti po neku suzu u obliku kapljice kiše. Ili zalutale pahulje snijega. A mi žalimo. Patimo. Uzdišemo. Pamtimo. I ništa ne činimo. I pitamo se: "Koga ćemo sljedećeg oplakivati? Kome će drhtave ruke kititi cvijećem kabur zato što uradili nismo ništa? Elvir Peštalić - @crnahronikaofficial