Krajem 1852. Omer-paša Latas je sa velikom vojskom sa svih strana napao Crnu Goru. Jedan od upecatljivih dogadaja iz tog rata bila je turska opsada Manastira Ostrog. Turci su krenuli 23. novembra 1952. godine ka Cetinju sa 25.000 vojnika u namjeri da razbiju crnogorsku vojsku… Zaposijedanjem citave lijeve obale Zete, Turci su odsjekli sjeverna crnogorska plemena od glavnine. Time je i položaj branilaca Ostroga (52 Crnogorca, pod komandom vojvode Mirka Petrovica) postao gotovo beznadežan. Hrabro držanje branilaca, uci ce u legendu kao primjer najvecih pregnuca u ovom ratu. Turci su u januaru 1853. opsijedali Gornji manastir Ostrog u kojem se sa odredom Crnogoraca zabarikadirao veliki vojvoda Mirko Petrovic. Istoricar Ðuro Batricevic piše: "...Poslije duže borbe, jedan odred crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovica, povlacio se pred mnogobrojnim turskim snagama i zatvorio se u manastiru Ostrogu. Turski komandanti su vjerovali da ce lako osvojiti Ostrog i pohvatati njegove branioce... Našavši se tako pred ociglednom smrtnom opasnošcu, branioci Ostroga su donijeli jednoglasnu i i neopozivu odluku - ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu. Pored velikog vojvode Mirka Petrovica, koji je komandovao odbranom manastira Ostroga, bili su: senator Krco Petrovic, Mašo Vrbica, kapetan Pero Petrovic, Ðuro Matanovic i Micun Gvozdenovic... Vojvoda Mirko je, sa svojim snagama, teška srca ustuknuo i napustio dalju odbranu Župskog manastira, pa se povlacio i utvrdio u Ostrogu, gdje se 11. januara 1853. godine zatvorio u Gornjem manastiru, sa grupom odabranih boraca, riješenih da poginu ili da odbrane Manastir. Zahvaljujuci takvoj odlucnosti ova odbrana je data sa takvim požrtvovanjem kakvo se rijetko srijece u istoriji ratovanja. Što su Turci, u talasima, jace navaljivali, u toliko je kod branilaca stepen otpora i hrabrosti sve više rastao. Jedino tako mogli su se neustrašivi branioci Ostroga održati za onih "devet krvavih ostroških dana", dok im, najzad, 21. januara iste godine nije stigla toliko željena pomoc, pod komandom Petra Toma Petrovica, brata Njegoševog. Dok su Turci palili sela u dolini Zete, i stalnim bombardovanjem i jurišima pokušavali da slome otpor branilaca Ostroškog manastira, u Cerovu, na desnoj obali Zete prikupila se glavnina crnogorskih snaga. Desnim krilom oslanjale su se one crnogorske snage koje su držale položaje na najosjetljivijem dijelu fronta, na liniji Zagreda – Zagarac – Sadavac – Kokoti. Dvojici zatocnika iz Manastira pošlo je za rukom da se nocu provuku kroz turski raspored snaga i obavijeste knjaza Danila u Cerovu. Knjaz je izdvojio odred od 300 probranih ratnika, pod komandom Pera Tomova Petrovica, koji je tokom noci 20. januara neopaženo prišao turskim položajima, sa južne strane Ostroškog manastira i litice, i izvršio iznenadni juriš na turski borbeni raspored nanoseci im teške gubitke. Prilikom deblokade manastira Ostroga dignute su mošti Svetog Vasilija, kako ih Turci, nakon zauzimanja Manastira, ne bi oskrnavili i pobacali niz ostroške grede. Kaluderi su se za tu priliku angažovali. Oni su, u pratnji nekoliko crnogorskih ratnika, sa moštima svetog Vasilija krenuli uz Pješivce, u pravcu Markovine i Ceva, na putu za Cetinje. Kasno u noc, 26. januara 1853. godine, kaluderi su, sa moštima Sv. Vasilija, stigli u ceklicko selo Vuci Do, gdje su prekonacili u kuci Micuna Gvozdenovica i njegove brace. U osvit dana kaluderi su, u pratnji nekoliko naoružanih Crnogoraca, nastavili put za Cetinje, gdje su istoga dana, na zalazak sunca, stigli i mošti sv. Vasilija pohranili u Cetinjskom manastiru. Poslije napuštanja Manastira i Crne Gore od strane Turaka, Crnogorci su na svecan nacin mošti Sv.etog Vasilija ponovo vratili u manastirsku kriptu. Bilo je to na Ðurdevdan iste godine... Arhimandrit ostroški, Nikodin Raicevic, za svo vrijeme opsade nalazio se u Gornjem manastiru sa ostalim zatocenicima, hrabro se držeci i hrabreci ove junake. #istorija #crnagora #bosna #kosovo #srbija #hrvatska #montenegro #🇲🇪 - @littlebluefox