sarthiineee :
Isk mislim da su Chodinini zalisci bili savršeni. Ne po tome što su bili najgušći ili najuređeniji, nego po tome što su nosili priču — priču o vremenu, o borbi, o humoru uprkos svemu. Gledali smo ih kako se bore, kako nestaju, kako polako, bez buke, odlaze. I možda se činilo smiješnim, ali bilo je tu nečeg dubljeg.
Jer Choda je znao. Znao je da svaka šala koju napravi na račun svojih zalizaka nosi i tugu. Tugu jer vrijeme prolazi. Jer ništa ne traje zauvijek. Jer ono što nas čini prepoznatljivima može da izblijedi. Ali on nije bježao od toga. Nije pokušavao sakriti. Nije odustao. Naprotiv — smijao se. Prigrlio je gubitak. I u tome je bila njegova snaga.
A onda dođe onaj trenutak tišine... Kad kamera stane. Kad svjetlo padne baš kako treba. I on kaže: „Zalisci nisu samo kosa. Zalisci su...“ — i tu zastane. I ne završi rečenicu. I to boli više nego da je išta rekao. Jer svi znamo šta je htio da kaže. Ali možda nema riječi koje bi to uhvatile.
Zalisci su bili znak vremena. Znak borbe protiv neizbježnog. Protiv genetike, protiv stresa, protiv života koji ide svojim putem. I dok su nestajali, mi smo učili da gubitak ne mora biti sramota. Da se može voljeti i ono što nestaje. Da tuga i humor mogu da idu zajedno.
Možda zato i nije završio rečenicu. Jer nije trebalo. Jer tu prazninu treba da popunimo mi. Sjećanjem. Osmijehom. I tihim priznanjem da nas je, svojim zaliscima, naučio šta znači prihvatiti sebe. I kako se, čak i dok nešto gubimo — ne mora izgubiti ono što nas čini ljudima.
2025-08-10 12:28:14