@arggghh0:

Atikachan
Atikachan
Open In TikTok:
Region: JP
Monday 18 August 2025 02:46:19 GMT
20517
1791
8
27

Music

Download

Comments

aditona18
Mas A :
first😋😋😋
2025-08-18 02:48:30
0
r4hmatt_300
r4h_m4tt :
😂
2025-08-25 02:29:04
0
hadi_ynt
Hadi"™ :
😁
2025-08-24 15:55:07
0
ridwan17734
Ridwan :
🥰
2025-08-18 23:48:48
0
yogimandala48
yogimandala48 :
🥰🥰🥰
2025-08-18 18:22:40
0
ridwan17734
Ridwan :
🥰
2025-08-18 09:07:23
0
pertalite12.000
pertalite :
cantiknya B aja kalo gapake tanktop putih
2025-08-23 06:53:39
0
wancclownsix
Mhmmd Ridwan :
uwuwwwww
2025-08-18 02:51:31
0
To see more videos from user @arggghh0, please go to the Tikwm homepage.

Other Videos

U čuvenom eseju iz 1918. godine, Oswald Spengler je najavio
U čuvenom eseju iz 1918. godine, Oswald Spengler je najavio "Propast Zapada". Njegova teza bila je jednostavna, iako duboko pesimistična: civilizacije, poput organizama, imaju svoj životni ciklus – rađaju se, sazrijevaju i umiru. Više od stotinu godina kasnije, Evropa se, čini se, sve više ponaša kao kontinent koji je odlučio da stari dostojanstveno – bez otpora, bez buke, ali i bez djece. Već danas, prema podacima Eurostata, gotovo sve zemlje Evropske unije imaju fertilitet daleko ispod nivoa prostog obnavljanja populacije (potrebno je u prosjeku 2,1 dijete po ženi da bi se populacija održavala na istom nivou). U Italiji i Španiji ta stopa pada ispod 1,3. To nije puki demografski podatak – to je civilizacijski indikator. Kad bi neko biće – neka životinja, neka vrsta – odbijalo da se razmnožava, naučnici bi to posmatrali kao simptom kolektivne depresije. Kod ljudi to nazivamo „civilizacijskim napretkom“. Suštinski, to je ista stvar: biološko odbijanje života. Instinkt za preživljavanje zamijenjen je instinktom za samoponištenje. Nekada su ljudi rađali djecu jer je to bilo prirodno. Sada je to projekt. Projekt koji se odgađa, revidira, često otkazuje. Ljudi više ne prave porodice – prave sebe. Usavršavaju sebe, istražuju sebe, konzumiraju sebe. A kad dođe vrijeme za ljubav, tijelo je već umorno, a duša odavno korumpirana. Feminizam, taj veliki emancipatorski pokret, postao je u međuvremenu nekrofilna liturgija – slavi se tijelo oslobođeno svega: od uloge, od odnosa, od majčinstva, od vezivanja, od boli. Žena više ne pripada nikome – pa ni sebi. Muškarci, s druge strane, uglavnom su odustali. Uporno kritizirani, ruglu izloženi, infantilizirani, izloženi tržištu poželjnosti na kojem su sve manje konkurentni, povukli su se u pornografiju, video igre i seksualni očaj. Seks je postao tržište. Ljubav – fetiš. Intimnost – nesanica. Na kraju, ostaje tišina. Prazni stanovi. Metro bez djece. Gradovi puni pasa i parova u četrdesetima koji se i dalje nadaju da će „jednog dana možda“. Demografija ne laže. Ne voli hiperbole. Samo broji. A brojke govore – Evropa je odlučila da umre. Ne iz straha. Ne iz bijesa. Nego iz puke ravnodušnosti. Ljudi više ne žele živjeti – bar ne u smislu da život prenesu dalje. Niko više ne voli dovoljno da bi rađao. A kad prestaneš voljeti – prestaneš i postojati. Historija nas uči da su imperije padale ne samo pod najezdom varvara, već i vlastitim unutrašnjim umorom. Rimsko Carstvo, u svom poznom periodu, bilježilo je opadanje nataliteta, porast samaca i dekadenciju porodičnih vrijednosti. Njegovi intelektualci su pisali traktate o moralu, dok su granice bile sve poroznije, a vojska sve manje domaća. Zamislite sada Evropu 21. stoljeća: kontinent koji proklamuje progres, ali ne uspijeva stvoriti ni minimum biološkog kontinuiteta. Umjesto sinova i kćeri, imamo kućne ljubimce. Umjesto roditelja – urbane nomade. Umjesto budućnosti – sve dužu penzionu projekciju. Zašto? Feministički pokreti i šira kulturna revolucija 60-ih godina redefinirali su uloge muškaraca i žena, pri čemu je majčinstvo sve više predstavljano kao teret, a ne kao temelj društva. Međutim, ako je zaista tačno da je "žena slobodna tek kad nije samo majka", onda je Evropa platila vrlo visoku cijenu te slobode. Naravno, nije samo feminizam u pitanju. Ekonomija igra svoju ulogu: skupi stanovi, nesigurne karijere, neoliberalna fleksibilnost. No, nijedna generacija u istoriji nije imala više slobode i sigurnosti – a proizvela manje djece. Demografija, kako nas historija uči, rijetko prašta. Ako je istina da su civilizacije podložne entropiji, tada bi se Evropa – sa svojom kombinacijom demografske erozije, kulturološkog relativizma i geopolitičke nesigurnosti – mogla vrlo brzo naći u Spenglerovom finalnom činu. Ne s eksplozijom – već sa šaptom. Ili još preciznije – sa tišinom dječijih igrališta.

About