Kad se čovjek vraća Gračanica je moje mjesto. Ne zato što je najveća, ni zato što je ljepša od drugih gradova, nego zato što je moja prva mjera svijeta. U njoj sam naučio kako miriše jutro, kako se pamti glas iz avlije, kako se prepoznaje korak u sokaku i kako čovjek, mnogo prije nego što razumije život, osjeti da negdje pripada. Odatle sam otišao mlad. A mlad čovjek odlazi lako, jer misli da se od mjesta odlazi samo nogama. Ne zna da se ponešto ponese i onda kad bi najradije krenuo prazan: prag, poneka riječ, školsko dvorište, lice komšije, prašina na putu poslije ljetne žege. Ponese se i ono što se tada nije činilo važnim, jer mladost ne zna da će se jednog dana najviše vraćati baš tim sitnicama. Čovjek se navikne na tuđinu. Nauči njene ulice, njene zakone, njene tišine. Nauči da bude pristojan stranac među ljudima koji ga ne pamte od početka. Ali u dubini ostane jedno mjesto koje ne traži objašnjenje. Ono ne pita šta si postao, ni koliko si uspio, ni gdje si sve bio. Ono zna samo ko si bio kad još nisi znao ništa sakriti. Što sam stariji, sve češće me misao vraća nazad. Vuče me majčina kuća, iako nje više nema da me dočeka. Vuče me prag na kojem je ostala tišina veća od riječi, prozor iza kojeg je nekad bilo svjetlo i zidovi koji su zapamtili njen glas. Ima kuća koje ne ostare zato što su zidane od uspomena. I ima ljudi kojih više nema, a ipak su najprisutniji tamo gdje su nas najviše voljeli. Bojim se ponekad povratka. Bojim se da me ljudi neće prepoznati, da će me gledati kao prolaznika, a ja sam nekad tu bio nečiji, poznat i svoj. Bojim se da će ulice promijeniti lice, da će se kuće nadograditi, srušiti, prefarbati, prodati, zaključati. Da ću doći s punim srcem, a zateći grad koji je živio bez mene i nije imao razloga da me čeka. Ali možda se čovjek ne vraća da bi našao sve isto. Možda se vraća da provjeri šta je u njemu ostalo isto. Jer zavičaj nije samo ono što vidimo kad stignemo. Zavičaj je ono što se u nama probudi čim mu se približimo. Ako se ulica promijenila, nije nestalo dijete koje je njom trčalo. Ako su ljudi otišli, nije nestao trag njihovih glasova. Ima u svakom čovjeku jedno takvo mjesto. Neko ga nosi kao mahalu na Balkanu, neko kao selo ispod brda, neko kao ulicu uz rijeku, neko kao mali grad čije ime drugima ne znači mnogo. Za nekoga je to česma, za nekoga školsko dvorište, za nekoga stara kapija, most, sokak, avlija ili prozor iza kojeg je gorjelo svjetlo. Nisu ta mjesta uvijek lijepa onima koji ih gledaju sa strane. Njihova ljepota je u tome što su nas prva primila. Zato čovjek treba sačuvati svoje mjesto. Snimiti ulicu, kuću, sokak, rijeku, brdo, kapiju, ono malo kamena i prašine što u njemu otvara čitav jedan život. Jer vrijeme briše tiho. Najprije promijeni boju zidova, onda imena na vratima, onda glasove na ulici, a na kraju čovjek shvati da je ono što nije sačuvao ostalo samo kao bol bez slike. Ja imam svoju Gračanicu. Možda je danas drugačija nego što je pamtim. Možda su neki ljudi otišli, neka vrata se zatvorila, neki sokaci se utišali. Ali ona je i dalje moje mjesto, jer čovjeku pripada ono gdje mu je duša prvi put otvorila oči. Tuđe može biti veće, uređenije, bogatije i sjajnije. Ali svoje ima jednu čudnu vlast nad čovjekom. Svoje ne mora biti savršeno da bi bilo sveto. Dovoljno je da je u njemu ostalo nešto naše: prvi korak, prva radost, majčin glas, djetinjstvo i onaj davni čovjek koji smo nekad bili. I zato se čovjek vraća. Nekad stvarno, nekad samo u mislima. Ne da bi pobijedio vrijeme, jer vrijeme niko nije pobijedio. Vraća se da se pokloni početku. Da kaže: odavde sam krenuo. Ovdje sam bio dijete. Ovdje me život prvi put poznavao po imenu. #viral #fyp #balkan #muzika #balkanmusic @Dino Merlin - @zioux68