@starabanjaluka: Vreli je avgust 1982. godine. Sunce prži banjalučki asfalt, ali u hladu širokih streha ispred „Boske“ uvijek je živahno i nekako gradski opušteno. Parkiralište je puno pouzdanih jugoslovenskih četverotočkaša – od omiljenih „Stojadina“ i „Tristaća“ do pokojeg uvoznog automobila, dok se u pozadini čuje žamor prolaznika, zveckanje šoljica s okolnih terasa i tiha muzika s radio-aparata. Ispred ulaza u robnu kuću mlađa generacija šeta u ljetnoj garderobi: farmerke, lagane košulje i haljine koje nose duh tog vremena. Miris vrućeg peciva, prolaznici koji nose šarene kese iz prve moderne robne kuće u gradu i zvuk koraka na pločniku stvaraju onaj dobri, stari osjećaj domaće bezbrižnosti. To su bili dani kada se na kafu išlo bez žurbe, kada su se subotnja prepodnevna druženja planirala danima unaprijed i kada je „Boska“ bila srce i epicentar gradskog života.