Iv_ Lally :
Ja ću svoju priču ispričati.
Radila sam u Mönchengladbachu u Zalandu i jedan muškarac, star nekih 40 godina, promatrao me, a da ja toga uopće nisam bila svjesna. Tek sam kasnije shvatila što se događa, kada je već bilo prekasno.
Kada smo bili na pauzi, on bi se priključivao našem društvu, a zatim se premjestio na odjel na kojem sam ja radila i tako dalje, sve dok situacija nije postala sve gora. A pod tim mislim baš psihopatski, ono, na maksimumu.
Nije mi ništa govorio, nego me samo pratio i približavao mi se dok sam hodala. Premjestim se na drugi odjel – on opet za mnom. Uđe u autobus – izlazi na istoj stanici kao i ja.
Čak su i ljudi koji su radili sa mnom, a bilo nas je oko 2000, primjećivali da nešto nije u redu. Ja sam govorila samo engleski jer nisam znala njemački, pa bih mu rekla: „Prestani me pratiti! Ostavi me na miru!”
Bilo je zaista strašno. Na kraju sam pukla jer sam se već počela bojati za vlastitu sigurnost i prijavila sam ga. Naravno, nitko mu ništa nije mogao jer mi nije fizički ništa napravio. A on, naravno, nije prestajao.
Nažalost, bila sam sama, imala sam tada samo 19 godina. Bila sam još balavica, jako sam se bojala, a i inače sam bila plašljiva. Sve me to dotuklo i, nažalost, morala sam dati otkaz i vratiti se u Hrvatsku.
Sada imam 30 godina, ali i dalje u sebi nosim taj neki strah. I dalje se borim s anksioznošću, napadima panike i sličnim stvarima.
Ja sam mislila da toga ima samo u filmovima, ali evo nažalost sam se uvjerila da je i u stvarnom svijetu tako.
2026-11-05 12:04:48